Premda je u Europi trajao Veliki rat, SAD su 1917. još bile u punom zamahu po pitanju trkaće scene. Velika rivalstva poput onih između Stutza i Mercera ili Ralpha De Palme i Barneya Oldfielda punila su novinske stupce, a inovativni konstruktori tragali su za novim tehnološkim rješenjima, koja će povećati brzinu trkaćih automobila.
No jedan od najvećih vozača onog vremena, Barney Oldfield, razmišljao je i o temi koja će postati popularna tek više od pola stoljeća potom. Njegov je prijatelj Bob Burman poginuo u prevrtanju trkaćeg automobila i Oldfield se zapitao kako povećati sigurnost vozača.
Palo mu je na pamet da bi trkaći automobil mogao biti posve zatvoren, a vozač okružen nekom vrstom zaštitnog kaveza. Ta će ideja, mada će joj trebati uistinu predugo da postane rasprostranjena, napraviti revoluciju u načinu konstruiranja trkaćih bolida. Automobil nastao kao izraz toga debitirao je u Chicagu na današnji dan 1917.
Oldfield se u izradi sigurnog bolida udružio s ljudima koji će tek postati najznačajniji protagonisti na američkoj trkaćoj sceni u međuraću. Harry A. Miller postat će najznačajniji konstruktor trkaćih automobila u Americi, a Fred Offenhauser konstruirati najuspješniji trkaći motor svih vremena za Indy utrke.
Jedinstveni automobil kojim su se proslavili bio je aluminijske karoserije, posve zatvoren, tek s malim prorezima za gledanje van, gotovo bismo ih nazvali puškarnicama. Automobil je nazvan ‘Golden Submarine’ (Zlatna podmornica) zbog karakteristične boje, kombinacije laka i brončane prašine, a njegova je izgradnja koštala u ono vrijeme nevjerojatnih 15.000 dolara.
Neobično lagan četverocilindrični motor iz 4.74 litre je razvijao 136 KS, što danas ne zvuči impresivno, a i tada je bilo jačih konkurenata, ali Zlatna podmornica bila je sjajan paket, čak i aerodinamički testirana, tako da je u naredne dvije godine automobil zabilježio čak dvadeset pobjeda diljem Amerike, iz 54 starta.
