Neobičnom koincidencijom Velika je Britanija samo u jednom danu, na današnji datum 2002., ostala bez dvojice vrlo poznatih vozača, koji su umrli, jedan od starosti, drugi od raka, posve nepovezano
Objedinjujemo ih u sjećanju samo zbog te koincidencije, no obojica su bili vrsni natjecatelji i iznimni testni vozači, koji zaslužuju prisjećanje. Stariji, Jack Fairman (na slici lijevo), rođen 1913., bio je oličenje onoga što Englezi zovu ‘gentleman driver’.
Vodio je obiteljsku tvrtku za izradu preciznih alata, a utrkama se bavio samo kada bi mu vrijeme i obaveze to dopuštale. No zarana je stekao glas kao sjajan testni i razvojni vozač, a momčad Connaught, čiji je bolid razvio do kompetentnosti u prvenstvu Formule 1, možemo smatrati prvim temeljem kasnije britanske konstruktorske dominacije u svijetu utrka.
Fairmanovi su najveći uspjesi pobjede s timom Aston Martin, u paru sa Stirlingom Mossom, na dvije prestižne utrke sportskih automobila 1958.: 1000 km Nürburgringa i Tourist Trophy u Goodwoodu. Pamtljiva je i njegova uloga u kratkom izletu tvrtke Bristol u svijet utrka, a u povijest Formule 1, gdje je povremeno nastupao više od desetljeća, ušao je na VN Velike Britanije 1961.
Premda je Stirling Moss ubrzo nakon kvara na svom Lotusu preuzeo od njega mjesto za upravljačem Fergusona P99,
Fairman je tada postao posljednji vozač u povijesti koji je startao utrku bolidom s motorom sprijeda, kao i prvi s pogonom na sva četiri kotača.
Mnogo mlađi Tony Pond, rođen 1945., poznato je ime u svijetu relija, iako zapravo izvan britanskog i ponekad južnoafričkog prvenstva nije imao mnogo uspjeha.
No Pond je bio tvornički vozač British Leylanda, odnosno kasnije Austin Rovera, pa ga vežemo za razvoj dva atraktivna, iako ultimativno neuspješna reli automobila, Triumph TR7 i MG Metro 6R4. U svjetskom prvenstvu nikada nije uspio doći do pobjede, no naći ćete njegovo ime na podijima, kao i vrlo često među osvajačima brzinskih ispita.
Ovo potonje ga je i učinilo legendom, a i u kasnijoj karijeri je pokazivao neustrašivost. Kao testni i razvojni vozač Austin Rovera u nekoliko je navrata Roverovim automobilima obarao brzinski rekord pogibeljne staze na otoku Manu za serijske automobile, a 1990. je za upravljačem Rovera 827 Vitesse postao prvi koji je tu stazu prošao prosječnom brzinom većom od 100 mph (160,9 km/h), što ga je na Otoku učinilo još većom legendom.
Smatra se da je upravo pond odigrao ključnu ulogu i u razvoju modela MGF, jednog od najboljih vozačkih automobila devedesetih, kojim se tvrtka MG, nažalost nakratko, vratila na scenu. Neuspjela borba s rakom okončana je njegov život istog dana kada je završio i onaj Jacka Fairmana, dvije otočke legende otišle su u povijest.
