Mercedes-Benz 300 b (1954.): slavni Adenauer, prvi automobil s hidrauličkim servo kočnicama

INOVATIVNI AUTOMOBILI (50)

Mercedes-Benz 300 b (1954.): slavni Adenauer, prvi automobil s hidrauličkim servo kočnicama

Autor: Željko Marušić

18.04.2021.
Inovativni automobili, Tehnika

Mercedes-Benz 300 (W 186) predstavljen u travnju 1951. na salonu u Frankfurtu, slavi 70. rođendan, kao preteča S-klase: u verziji 300 b, u ožujku 1954., prvi je dobio vakuumski servouređaj kočnica, na bubanj izvedbi…

Mercedes-Benz W 186, koji je postao poznat kao Mercedes-Benz 300, klasična je limuzina visoke klase, u osnovnoj verziji dugačka 4950 mm, široka 1838 mm i visoka 1600 mm. Riječ je o izvedenici modela Mercedes-Benz W 159, pripremljenom za 1940., koji je zbog početka II. svjetskog rata proizveden samo u maloj seriji za visokorangirane časnike Wehrmachta i Gestapoa.

Mercedes-Benz 300 (W 186) bio je, uz 4507 mm dugački Mercedes-Benz 220 (W 187), predstavnik poslijeratnih luksuznih limuzina s Trokrakom zvijezdom. Luksuzna limuzina mase 1,8 tona, pokretana rednim 6-cilindarskim motorom s četiri temeljna ležaja radilice, bregastim vratilom u glavi (OHC), pokretanim dvostrukim lancem, 12 ventila i dva rasplinjača, iz 2996 cm je razvijao 115 KS pri 4600/min.

S pomoću 4-stupanjskog mjenjača i diferencijala u njihajućem poluneovisnom stražnjem ovjesu razvijao je 155 km/h. Do 100 km/h je ubrzavao za 18 s i trošio 13,8 l/100 km. Tada je, uz snažniju verziju Mercedes-Benz 300 S (150 KS) i Porsche 356 (70 KS), bio jedan od najbržih serijskih automobila na europskim cestama. Postao je svjetski poznat kad ga je njemački kancelar Konrad Adenauer izabrao za svoj službeni automobil.

Otada mu je prepoznatljiv naziv Adenauer, kao što je Mercedes-Benz W140 (1991. – 1998.), S-klasa, poznata kao Genscher. Proizvodio se kao limuzina i kabriolet. Dorađeni model, Mercedes-Benz 300 b, je u ožujku 1954., povećanjem kompresijskog omjera sa 6,4:1 na 7,5:1 i podesivim “Register” rasplinjačima s automatskim čokom, snagu povećao na 125 KS pri 4500/min, za poboljšanje performansi (160 km/h, 17 s) i smanjenje potrošnje goriva na 12,5 l/100 km.

Mercedes-Benz 300 b je i inovativan automobil: prvi je serijski opremljen servouređajem hidrauličkih kočnica (u sustavu bubanj izvedbe). Zanimljivo, podtlačni servouređaj kočnica izmislio je 1927. belgijski inženjer Albert Dewandre. Shvatio je da benzinski (otto) motor tijekom prvog takta stvara podtlak u cilindrima, koji se to može iskoristiti kao kočna potpora. Osmislio je dvodijelnu komoru oblika podebljanog diska, s razdjelnom membranom, u kojoj je sniženi tlak (ostvaren Pascalovim zakonom. To se postiže spajanjem cjevčicom te komore s usisnim kanalom iza leptiraste zaklopke (za podešavanje snage motora) i druge, u kojoj se atmosferski tlak (spojena je na okolinu).

Među komorama stvara se razlika tlaka, koja, pomnožena s površinom razdjelne dijafragme, stvara silu iskoristivu za pomoć pri aktiviranju kočenja. Time se povećava brzina aktivacije i učinkovitost kočenja. Sustav je otkupio Bosch te ga od 1927. razvija kao Bosch-Dewandre. No, za prvu je serijsku upotrebu trebalo pričekati još 27 godina i dolazak modela Mercedes-Benz 300 b.

Kako podtlačni servouređaj hidrauličkih kočnica funkcionira? Jednostavno i učinkovito! Podebljani disk s dvije komore postavljen je na glavni cilindar sustava kočnica, a središnja razdjelna membrana spojena je na motku glavnog kočnog klipa.

Podtlačna komora (zeleno) ima spiralnu oprugu, kako bi se nakon što vozač skine nogu s papučice kočnice i prekine vezu s usisnom granom, membrana vratila u početni položaj. Tlak u komori se, otvaranjem nepovratnog (jednosmjernog) ventila prema atmosferi, povisi na atmosferski i izjednači s tlakom u desnoj komori (plavo)

Disk s membranom promjera 200 mm ima podtlačnu komoru na strani prema klipu kočnog cilindra, spojenu cjevčicom s usisnom granom iza leptirastog ventila, preko mehaničkog ventila, koji se otvara pritiskom papučice kočnice. Ugrađen je i nepovratni ventilom prema atmosferi. Dok se papučica kočnice ne pritisne, tlak je u obje komore jednak (atmosferski). Kad vozač pritisne papučicu kočnice, otvara se ventil pa se podtlačna komora spaja s usisnim kolektorom (u leru se tada osjeti blago smanjenje brzine vrtnje motora, jer mu se povećalo mehaničko opterećenje).

Tada se podtlak iz cilindra, tijekom kretanja klipa iz gornje u donju mrtvu točku i usisavanja uz prigušenje (kao kad udišemo zrak kroz poluzatvoren nos), prenosi na podtlačnu komoru servouređaja. Već umjerena vrijednost podtlaka od 0,5 bara (tolika postaje i razlika tlakova među komorama), pomnožena s površinom membrane, promjera 200 mm, od 0,03 m2, stvara silu od 1500 N, koja tkači klip glavnog kočnog cilindra i smanjuje potrebu za silom noge vozača.

Ta sila, preko klipa u glavnom hidrauličkom cilindru, povećava tlak u hidrauličkom sustavu kočnica, povećava intenzitet kočenja i ubrzava postizanje maksimalne kočne sile te skraćuje zaustavni put za 10 do 30 posto.

Dakle, servouređaj kočnica pomaže vozaču i rasterećuje ga, čineći vožnju ugodnijom, a istodobno bitno povećava sigurnost vožnje. Mercedes-Benz W 186, koji je u prvi u serijsku upotrebu uveo ovaj revolucionaran kočni uređaj, proizvodio se do srpnja 1957. Cijelog je vijeka Mercedes-Benz W 186 imao bubanj kočnice, sprijeda Duplex, s dva kočna klipa. Tek je nasljednik, Mercedes Benz W 189, uveo disk-kočnice i servouređaj u tom sustavu. No prvi hidraulički servouređaj, u sustavu disk-kočnica, uveo je 1955. legendarni Citroën DS.